KPD Foča

MKSJ

Političko i vojno preuzimanje vlasti u općini Foča započelo je tako što su 8. aprila 1992. srpske snage granatirale grad Foču, a pucanje i granatiranje je bilo usmjereno na naselja s većinskim bošnjačkim stanovništvom, poput Donjeg Polja, ili s miješanim stanovništvom, poput Čohodor Mahale, a zauzimanje grada završilo je do sredine aprila 1992. godine. (para. 18. Zelenović, str. 7-8.), (para. 20. Krnojelac, str. 9-10.), (para. 21. Kunarac i ostali, str. 13.), (para. 627. Krajišnik, str. 229.), (para. 855-856. Karadžić, tom I, str. 332-333.)

Bošnjačko i drugo nesrpsko stanovništvo je sistematski kupljeno u racijama, prema civilima se često okrutno postupalo, premlaćivani su i ponekad ubijani. (para. 19. Zelenović, str. 8.), (para. 628. Krajišnik, str. 229-230.)

Muškarci i žene razdvajani su i prebacivani u razne zatočeničke objekte, kao što su školski i društveni objekti i fočanski zatvor, gdje su bili izloženi ponižavajućem i degradirajućem postupanju. (para. 19. Zelenović, str. 8.)

Selo Jeleč u blizini Miljevine su srpske snage granatirale, napale pješadijom, a zatim zauzele početkom maja, dok su stanovnici koji su ostali u svojim kućama poginuli, a drugi muškarci mještani ovog sela su uhvaćeni i zatočeni u kasarnama u Kalinoviku i Bileći, a zatim prebačeni u KP (Kazneno-popravni) dom u Foči. (para. 24. Krnojelac, str. 11.), (para. 635. Krajišnik, str. 231-232.), (para. 868-869. Karadžić, tom I, str. 338–339.)

Srpske vlasti su 1992. godine civile, pretežno bošnjačke nacionalnosti, držale zatočene u više od 20 zatočeničkih centara u Foči (magacin u Livadama, KP dom, bolnica u Foči, Policijska stanica u Miljevini, “Brioni”, kuća Slobodana Matovića, kaznionica u Velečevu, Osnovna škola “Brod na Drini”, vojno skladište u Čohodor Mahali, kuća u Trnovači, kuća Muniba Hodžića, Presjeka kod Ustikoline, stan Asima Džanke u mjestu Donde Polje, kuće u selu Điđevo, Karamanova kuća u Miljevini, zgrada “Lepa Brena” u Foči, kuća u blizini hotela “Zelengora”, Sportska dvorana Partizan, Srednjoškolski centar u Foči, Buk Bijela, Bukovica). (para. 628., 637., 638., 640., 641., 648. Krajišnik, str. 230., 232., 233., 234., 237.)

Između 14. i 17. aprila 1992. godine bošnjački civili iz drugih dijelova Foče uhapšeni su i zatočeni u vojnim magacinima Teritorijalne odbrane u Livadama. (para. 38. Krnojelac, str. 15.), (para. 628. Krajišnik, str. 229-230.), (para. 876., 879. Karadžić, tom I, str. 340-341.)

Svi muškarci zatočeni u Livadama, kojih je u hangarima bilo približno 80 do 100, 17. aprila su prebačeni u KP dom, koji je prije sukoba služio kao zatvor. (para. 40. Krnojelac, str. 16.), (para. 876., 878. Karadžić, tom I, str. 340-341.)

U KP dom zatočenici su dovedeni iz zatvora Velečevo krajem aprila 1992. godine. (para. 881. Karadžić, tom I, str. 342.)

Grupa od približno 20 Bošnjaka koji su pobjegli iz Foče uhapšena je u Crnoj Gori i u maju 1992. su sprovedeni u KP dom, a nekoliko dana kasnije u taj objekt je dovedeno još civila, iz ovog grada i okolnih sela. (para. 881. Karadžić, tom I, str. 342.)

Stotine muškaraca Bošnjaka, kao i još nekoliko drugih nesrpskih civila, zatočeno je u KP domu a da nisu optuženi ni za kakvo krivično djelo, a od prestanka borbi pa do kraja 1994. u svakom momentu je bilo nekoliko stotina muškaraca koji su tamo bili zatočeni u vremenskom rasponu od četiri mjeseca do više od dvije i po godine. (para. 41. Krnojelac, str. 16.), (para. 26. Kunarac i ostali, str. 16.), (para. 642. Krajišnik, str. 234-235.), (para. 883. Karadžić, tom I, str. 343-344.), (para. 635. Mladić, tom I, str. 329-330.)

Mnogi zatočenici su podvrgavani premlaćivanju i drugim oblicima zlostavljanja. (para. 46. Krnojelac, str. 17.), (para. 647. Krajišnik, str. 236.), (para. 899-900. Karadžić, tom I, str. 353.)

Zatočenici su namjerno bili smješteni u skučenim uslovima, a u samicama, koje su bile zamišljene za po jednu osobu, bilo je natrpano do 18 ljudi odjednom. (para. 135. Krnojelac, str. 61.), (para. 641. Mladić, tom I, str. 333.), (para. 646. Krajišnik, str. 236.)

Stražari KP doma, vojnici ili policajci, redovito su izvodili zatočenike iz njihovih soba ili samica radi ispitivanja te su mnogi od njih bili premlaćeni ili na drugi način zlostavljani. (para. 238. Krnojelac, str. 90.), (para. 900. Karadžić, tom I, str. 353-355. Karadžić, tom I), (para. 609. Mladić, tom I, str. 317.), (para. 647. Krajišnik, str. 236.)

U premlaćivanju zatočenih učestvovale su dvije kategorije lica – stražari KP doma i ljudi izvana. (para. 317. Krnojelac, str. 115.), (para. 647. Krajišnik, str. 236.)

Utvrđeno je da je više od 200 zatočenika ubijeno u KP domu ili nakon izvođenja iz zatvora, ili umrlo od posljedica premlaćivanja, odnosno da je tokom juna i jula 1992. ubijeno najmanje 36 ljudi, a sredinom septembra 1992. iz ovog objekta je odvedeno i ubijeno još 35 zatočenih, dok je 60-ak tijela zatočenika pronađeno u grobnici na planini Maluši. (para. 647. Krajišnik, str. 236-237. Krajišnik), (para. 910-911. Karadžić, tom I, str. 360.), (para. 610., 624, 626-628. Mladić, tom I, str. 317., 324-325.), (para. 339. Krnojelac, str. 124–126.) Ubistva su izvršili pripadnici vojske koji su dolazili izvana u KP dom i stražari KP doma, zaposlenici Ministarstva pravde i pripadnici VRS-a. (para. 626. Mladić, tom I, str. 324-325.)

Dio zatočenika su iz KP doma odvodili na prisilni rad. (para. 647. Krajišnik, str. 236.), (para. 902-903. Karadžić, tom I, str. 355-356.), (para. 708, Mladić, tom I, str. 363–364.)

Oko 20 mlađih muškaraca koji su krajem augusta 1992. odvedeni na razmjenu, niko više nikad nije vidio. (para. 650. Krajišnik, str. 238.)

Sud Bosne i Hercegovine

U KP dom u Foči se od sredine aprila 1992. počinju prebacivati muškarci i većina njih je tokom hapšenja teško pretučena. (Mitar Rašević i Savo Todović, str. 44.)

Tokom juna 1992. je nekoliko civila pretučeno, psihički maltretirano i odvedeno iz sela Rataje, a neki od njih su završili u KP domu Foča. (drugostepena presuda Neđo Samardžić, str. 2.)

KP dom “Foča” je imao sva obilježja logora u kojem je bilo nezakonito zatočeno najmanje 700 osoba nesrpske nacionalnosti, posebno bošnjačke. (Mitar Rašević i Savo Todović, str. 2., 73.)

Tokom boravka u KP domu, neki od zatočenika su premlaćivani, a neki su nakon više dana u izolaciji uspjeli pobjeći. (Mitar Rašević i Savo Todović, str. 2-3., 53-58., 60-63.)

Od juna do augusta 1992. zatočenici su udarani palicama, motkama i pesnicama, od kojeg premlaćivanja je najmanje 18 zatočenika podleglo ili su ustrijeljeni. (Mitar Rašević i Savo Todović, str. 3., 65-69.), (Momčilo Mandić, str. 137-138., 141-142.)

Neki zatočenici su umirali od bolesti dok su bili zatvoreni u KP domu, neki u fočanskoj bolnici, a liječnička pomoć koja im je pružana nije bila adekvatna. (Mitar Rašević i Savo Todović, str. 79.)

Od maja 1992. pa do odlaska preostalih zatočenika u oktobru 1994. godine, zatvoreni civili nesrpske nacionalnosti su prisiljavani da rade na lokacijama u KP domu i izvan njega, uključujući i u Rudniku Miljevina. (Mitar Rašević i Savo Todović, str. 4., 86-90., 93.), (Momčilo Mandić, str. 135.)

Pojedinci su prozvani za razmjenu i u nekoliko navrata korišteni kao vozači radi otkrivanja mina na način da su upravljali vozilima ispred srpskih konvoja. (Mitar Rašević i Savo Todović, str. 4., 95.)

Između 35 i 60 zatočenika je sredinom septembra 1992. izvedeno van kruga KP doma, navodno na branje šljiva, a odvedeni su u nepoznatom pravcu, nakon čega više nisu viđeni. (Mitar Rašević i Savo Todović, str. 5., 107.)

Zaključeno je da je između juna 1992. i marta 1993. najmanje 200 zatočenika nesrpske nacionalnosti odvedeno iz KP doma na nepoznatu lokaciju, a posmrtni ostaci nekih od njih su ekshumirani u masovnim grobnicama na lokalitetu Rudnik Miljevina. (Mitar Rašević i Savo Todović, str. 5-7., 110.), (Momčilo Mandić, str. 7-9., 135.)

Od jula 1993. do oktobra 1994. su zatvorenici iz KP doma prebacivani u zatočeničke objekte u Kalinoviku, Rudom i KP dom “Kula“. (Mitar Rašević i Savo Todović, str. 4-5., 99-102.)