Kamenica 1k

MKSJ

Početkom augusta 1992. godine, otprilike 16 zatočenika sa stovarišta balvana “Kozila” premješteno je u logor u Kamenici, u općini Titov Drvar, a u narednim danima je tu bilo zatočeno približno 70 Bošnjaka iz Bosanskog Petrovca, Kulen-Vakufa i Bosanske Krupe, i jedan Hrvat. (para. 778. Brđanin, str. 258-259.)

Zatočenike u “Kamenici” su stražari tukli pendrecima i šakama, a morali su pripremati drva za ogrjev, kopati rovove i napraviti ogradu oko logora. (para. 780. Brđanin, str. 259.)

U tom logoru zatočenici su bili zadržani do 3. novembra 1992., kada je Međunarodni komitet Crvenog krsta za većinu njih organizirao razmjenu. (para. 778. Brđanin, str. 258-259.)

Sud Bosne i Hercegovine

Prije nego je uspostavljen zatvor u Kamenici u augustu 1992. godine, zatvorenici su držani u pritvorskoj jedinici u Osnovnoj školi “Slavko Rodić”. (para. 204. Ratko Dronjak, str. 47.)

Uhapšeni civili bošnjačke i hrvatske nacionalnosti s područja Kulen-Vakufa, Ključa, Sanskog Mosta i Kupresa su držani u neuslovnim prostorijama Osnovne škole “Slavko Rodić” i izloženi zlostavljanju. (para. 223. Ratko Dronjak, str. 50-51.), (Dragan Rodić, str. 18.)

Svakodnevno su zatvoreni civili premlaćivani, izvođeni na ispitivanje, kojom prilikom su tučeni na način da je od posljedica takvog fizičkog zlostavljanja umrlo najmanje pet neidentificiranih civila, nakon čega su njihova mrtva tijela strpana u kombi i odvezena u nepoznatom pravcu. (para. 225-239. Ratko Dronjak, str. 51-55.), (Dragan Rodić, str. 2.)

Najmanje pet zatvorenika civila, s jednim vojnim policajcem, potrpano je u kombi i odvezeno do mosta na rijeci Unac, u selu Bastasi, nakon čega su odvedeni na obalu rijeke, gdje je ubijena jedna neidentificirana osoba, koja je po povratku u Drvar ostavljena u stacionaru, a ostale pretučene osobe vraćene u zatvor. (Dragan Rodić, str. 3.)

Nakon višednevnog premlaćivanja, sedam zatočenika je potrpano u kombi i odvezeno u pravcu Pasjaka, gdje su ubijeni, a potom bačeni u takozvanu “Gigića jamu”, poznatu kao “Golubnjača”, u Drvaru. (para. 235-239. Ratko Dronjak, str. 51-55.), (Dragan Rodić, str. 3.)

Utvrđeno je kako je u školi ”Slavko Rodić” uspostavljen sistem zlostavljanja zatvorenih lica, dok je logor u punom kapacitetu profunkcionirao tek nakon preseljenja u prostorije škole u Kamenici. (para. 534. Ratko Dronjak, str. 131.), (Dragan Rodić, str. 16., 20.)

Na Pasjaku su uređene posebne prostorije u kojima je organizirana posjeta Međunarodnog komiteta Crvenog krsta zatvorenim licima iz “Kamenice”, s ciljem da se Komitet obmani u pogledu uslova smještaja ovih lica. (para. 210. Ratko Dronjak, str. 48.), (para. 210. Ratko Dronjak, str. 47.)

Zatvoreni u “Kamenici” su izgladnjivani i konstantno ispitivani, a bilo je slučajeva da su zatvorenici držani u vlažnom podrumu, na kamenu i u prostorijama bez svjetla. (para. 205., 253. Ratko Dronjak, str. 47., 59.)

U jami “Golubnjača” su pronađena tijela četvorice zatvorenika koji su dovedeni iz Bosanske Krupe. (para. 271-283. Ratko Dronjak, str. 4., 65-68.), (Dragan Rodić, str. 3.)

Premlaćivanje u “Kamenici” nije bilo sporadična pojava, a zatvorenici su tučeni čizmama, lopatama, držalima. (para. 322., 324., 330. Ratko Dronjak, str. 78-81.)

Najčešće su vršena bez posebnog razloga i s ciljem uvođenja straha. (para. 501-520. Ratko Dronjak, str. 121-127.), (Dragan Rodić, str. 4., 6.)

U “Kamenici” je postojao kontinuitet zlostavljanja, izgladnjivanja, fizičkog i psihičkog maltretiranja te ubistava, od njenog osnivanja u augustu 1992. pa do raspuštanja krajem 1995. godine. U početku se uglavnom radilo o civilnim licima koja su bila meta široko rasprostranjenog i sistematičnog napada, dok se od najmanje druge polovine 1994. godine radilo o licima koja su, kao civili, potpala pod vlast VRS-a ili vojnicima koji su usljed ranjavanja ili lišenja slobode bili onesposobljeni za borbu. (para. 333. Ratko Dronjak, str. 81.), (Dragan Rodić, str. 20., 21.)

Tijela osoba preminulih u “Kamenici” su pakovana u crne vreće i zakopavana u krug zatvora. (para. 208. Ratko Dronjak, str. 47.)

Od posljedica torture i premlaćivanja u “Kamenici” je od novembra 1992. do januara 1995. preminulo nekoliko zarobljenih pripadnika Armije RBiH i Hrvatskog vijeća obrane, među kojima je bilo zatočenih ranjenika. (para. 377-497. Ratko Dronjak, str. 5-7., 92-120.), (Dragan Rodić, str. 4-6.)

Jedan zatočenik, koji se teško kretao i imao otekline, preminuo je kada je sa ostalima vođen na kupanje na rijeku Unac u selu Bastasi. (para. 543-551. Ratko Dronjak, str. 133-134.)

Grupa Bošnjaka, od kojih su neki imali naoružanje, a koja se skrivala na području šume Golaja, općina Sanski Most, u februaru 1993. predala se i upućena je u logor “Kamenica”, od kada se za njih 14, uključujući i dvije žene, od kojih je jedna bila u poodmakloj trudnoći, gubi svaki trag.
(para. 284-308. Ratko Dronjak, str. 4., 68-74.), (Dragan Rodić, str. 4.)

U novembru 1994., poslije višednevnog premlaćivanja, preminuli su neki od zatvorenih, dok su neki od njih pretučeni nakon što su po dovođenju izbačeni s kamiona.
(para. 335-353. Ratko Dronjak, str. 5., 82-87.), (Dragan Rodić, str. 3-4.)

Neki od civila koji su iz svojih kuća dovedeni u “Kamenicu” u novembru 1994. preminuli su usljed nepružanja ljekarske pomoći i teških uslova koji su vladali u objektu.
(para. 354-376. Ratko Dronjak, str. 5., 87-92.), (Dragan Rodić, str. 4.)