Batković

MKSJ

Bijeljina je bila prva općina u Bosni i Hercegovini koju su 1992. godine zauzeli bosanski Srbi i gdje je preuzimanje vlasti postalo obrazac ponavljan u drugim općinama u sjeveroistočnoj BiH, gdje su prvo iz Srbije stigle paravojne grupe ili takozvane “dobrovoljačke jedinice” i počele da zastrašuju i zlostavljaju lokalno bošnjačko stanovništvo. (para. 298. Krajišnik, str. 112.)

Srpske vlasti su zatočenike, uglavnom civile hrvatske i bošnjačke nacionalnosti, držale u sedam zatočeničkih centara na području Bijeljine (logor “Batković”, Poljoprivredna škola u Bijeljini, Kazneno-popravni dom Bijeljina, policija u fabrici šećera u Bijeljini, tvrđava i zgrada javnog komunalnog preduzeća “4. juli”). (para. 305. Krajišnik, str. 115.), (para. 178. Stanišić i Simatović, prvostepena presuda MMKS, str. 83-84.)

Konstatirano je da je logor “Batković” osnovan 17. juna 1992., da je objekat osnovala i njime upravljala vojska, ali da su pristup imale policija i paravojne formacije. (para. 921. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 297.), (para. 304. Krajišnik, str. 114.), (para. 642., 644., 645. Karadžić, tom I, str. 248., 250.), (para. 564. Mladić, tom I, str. 295.)

Između 1.280 i 1.600 muškaraca Bošnjaka bilo je zatočeno u ovom logoru u augustu 1992. godine. (para. 304. Krajišnik, str. 114–115.), (para. 924. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 298.)

Kroz logor je od njegovog osnivanja prošlo između 2.000 i 3.000 nesrba (kod Mladića se u presudi navodi da je od juna 1992. do jula 1993. u logoru bilo oko 3.500 zatočenika). (para. 648. Karadžić, tom I., str. 251.)

Tri osobe zatočene u logoru srpski stražari su nasmrt pretukli, dok su jednog zatočenika ubili iz vatrenog oružja između jula i septembra 1992. (para. 304. Krajišnik, str. 114-115.), (para. 926. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 298-299.)

Od juna 1992. u logoru “Batković” je ubijeno još nekoliko muškaraca, Bošnjaka. (para. 661. Karadžić, tom I, str. 257.), (para. 513-517. Mladić, tom I, str. 269-270.)

Zatočenike su redovno šutirali i udarali pendrecima, vojnim opasačima, puškama i kamenjem. (para. 905. Stanišić i Župljanin, str. 293-294.), (para. 652-653. Karadžić, tom I, str. 253.), (para. 565. Mladić, tom I, str. 295.)

Konstatirano je da su stražari u logoru trojici zatočenih Bošnjaka dali odriješene ruke da nadziru, tuku i na drugi način zlostavljaju zatočenike. (para. 926. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 298.)

Zatočene muškarce su, pored premlaćivanja, prisiljavali da jedni s drugima vrše ponižavajuće seksualne radnje u prisustvu drugih zatočenika. (para. 304. Krajišnik, str. 114-115.), (para. 653. Karadžić, tom I, str. 253.)

U “Batkoviću” su zatočenici bili iz niza različitih općina, između ostalih, iz Brčkog, Ključa, Lopara, Rogatice, Sokoca, Ugljevika, Vlasenice i Zvornika, a mnogi su bili prebačeni iz drugih zatočeničkih objekata. (para. 304. Krajišnik, str. 114.), (para. 922. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 298.), (para. 645. Karadžić, tom I, str. 250.)

Zatočenici u “Batkoviću” su morali svakodnevno obavljati fizičke poslove, uključujući kopanje rovova i nošenje municije na liniji fronta, zakopavanje leševa, rad u poljima i fabrikama i pomaganje u gradnji aerodroma nedaleko od Bijeljine. (para. 304. Krajišnik, str. 114-115.), (para. 908. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 295.), (para. 587. Mladić, tom I, str. 304.), (para. 655. Karadžić, tom I, str. 254.)

U dva navrata su zatočenici koje su odveli na rad na liniji fronta poginuli u unakrsnoj vatri kod Lopara, a dvojica su ranjena. (para. 909. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 295.), (para. 655. Karadžić, tom I, str. 254.), (para. 519. Mladić, tom I, str. 271.)

Neki od zatočenika su usljed izgladnjelosti i iscrpljenosti preminuli. (para. 657. Karadžić, tom I, str. 255.), (para. 563. Mladić, tom I, str. 294-295.)

Logor je nastavio s radom najranije do 4. januara 1996., pri čemu su zarobljenici razmjenjivani ili puštani na slobodu u manjem broju, a dovođeni su novi. (para. 914. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 296.), (para. 664. Karadžić, tom I, str. 258.)

Okružni sud Bijeljina, Kantonalni sud Tuzla

U Batkoviću, na Poljoprivrednom dobru “Semberija” je krajem juna 1992. otvoren logor u koji je prvo bila smještena grupa zatočenika iz logora “Sušica” kod Vlasenice, koji su smješteni u jedan hangar. Zatočenici u logoru su bili civilna i vojna lica bošnjačke i hrvatske nacionalnosti različite životne dobi. (F. S., str. 6-7.), (Petar Dmitrović i ostali, str. 5-6.)

Neki od logoraša su izvođeni iz hangara u “Batkoviću” te su preminuli usljed batinanja. (F. S., str. 1-2., 15-16.), (Petar Dmitrović i ostali, str. 4-5., 5-6.)

Kada je broj zatočenika dostigao brojku od 1.500 do 2.000, u augustu 1992., poslije registracije logora od strane predstavnika Međunarodnog Crvenog krsta, došlo je do otvaranja i drugog hangara, kada su se i uslovi u logoru malo poboljšali. (F. S., str. 6-7.)

Po dolasku su zatočenici prolazili kroz špalir uniformisanih stražara i tom prilikom bili tučeni. (F. S., str. 6-7.)

Civil bošnjačke nacionalnosti koji je u logor “Batković” kao zatočenik doveden iz logora “Luka” u Brčkom, od početka jula do sredine oktobra 1992. je, koristeći ranije stečena poznanstva s upravnikom logora i nekoliko zatvorskih stražara, fizički maltretirao i premlaćivao zatočenike bez ikakvog razloga, sam i s drugim stražarima. (F. S., str. 1-2., 15-16.)

Stražari su uzeli učešće u batinanju grupe logaraša koja je uhvaćena na Rači i dovedena u “Batković” te su tučeni palicama i kamenom, a jedan iz te grupe je preminuo od zadobijenih ozljeda. (F. S., str. 1-2., 16.)

Svakodnevno je premlaćivana grupa zatočenika koji su pokušali pobjeći iz logora. (F. S., str. 1-2., 16.)

Lošiji tretman u logoru su imali zarobljeni pripadnici Armije RBiH u odnosu na civile. (F. S., str. 19-21.)

Sud BiH

U mjestu Batković, općina Bijeljina, sredinom juna 1992. formiran je zatočenički centar/logor u kome su zatvarani muškarci bošnjačke nacionalnosti s područja Bijeljine, Zvornika, Vlasenice i drugih mjesta. (Gligor Begović, str. 37.)

Većina civila je dovedena u logor “Batković” tokom jula 1992., dok je neznatan broj doveden u augustu iste godine. (Gligor Begović, str. 53-54.)

Za vrijeme zatočenja zatvorenici su bili podvrgnuti nehumanim uslovima za život, ubistvima i nečovječnom postupanju. (Gligor Begović, str. 54-55., 61-84.)

U objektima udaljenim oko 300 metara od zatočeničkog centra “Batković”, gdje su zatočenici sakrivani prilikom posjete Međunarodnog komiteta Crvenog krsta, tokom augusta 1992. su u više navrata primoravani na seksualna zlostavljanja. (Gligor Begović, str. 5., 8., 62-68.)

Više zatočenika u “Batkoviću” je tokom ljeta 1992. teško pretučeno ispred ili u samom objektu, usljed čega su neki od njih preminuli, te fizički i psihički zlostavljano na druge načine. (Gligor Begović, str. 6-9., 69-77., 79-84.)

Fizička i psihička maltretiranja logoraša u “Batkoviću” su nastavljena i u drugoj polovini 1992. godine. (Gligor Begović, str. 7-9., 73-81.)

Neki od zatočenika su pretučeni u kasarni u Bijeljini, gdje su dovođeni na prinudne radove. (Gligor Begović, str. 8., 78-79.)