Korićanske stijene

MKSJ

Haške presude kao počinioce zločina u Prijedoru navode vojsku (Jugoslovenska narodna armija i Vojska Republike Srpske), policiju i paravojne formacije. Preuzimanje vlasti od strane SDS-a (Srpska demokratska stranka) u Prijedoru je izvršeno u noći sa 29. na 30. april 1992. koje su izvršile snage JNA (Jugoslovenska narodna armija), uključujući Petu kozarsku brigadu, kao i pripadnici prijedorskog SJB-a (Stanica javne bezbjednosti) i drugih tajnih srpskih policijskih stanica, a centralne vlasti zamijenjene su članovima ili kadrovima lojalnim SDS-u. (para. 74. Stakić, str. 16-17.), (para. 1592. Karadžić, tom II, str. 649.), (para. 137. Duško Tadić, str. 51-52. Mišljenja i Presude.)

U danima i mjesecima koji su uslijedili nakon preuzimanja vlasti u Prijedoru, veliki broj nesrba je otpušten s posla, a samo je mali postotak Bošnjaka i Hrvata i dalje radio. (para. 307. Stakić, str. 91.)

Bošnjaci su pozvani da predaju oružje i identifikuju se tako što će nositi bijelu traku na rukavima i na prozorima svojih domova izvjesiti bijele plahte u znak predaje. (para. 658. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 212.), (para. 128. Stakić, str. 37. i 38.)

Srpske vlasti su 1992. godine u općini Prijedor civile pretežno hrvatske i bošnjačke nacionalnosti držale zatočene u 58 zatočeničkih i sabirnih centara, a pet od njih smatrali su se centrima za duže zatočenje – “Keraterm”, “Trnopolje”, “Omarska”, policijska stanica u Prijedoru i komandno mjesto u Miskoj Glavi. (para. 483. Krajišnik, str. 182.)

Nakon što su krajem aprila 1992. zbacili organe vlasti u općini Prijedor i izvršili niz napada na sela i područja nastanjena nesrbima, Krizni štab u Prijedoru otvorio je tri velika logora: “Omarska” – na mjestu bivšeg rudnika željezne rude, površinskog kopa ispred istoimenog sela, “Keraterm” – u prostorijama fabrike keramičkih proizvoda, i “Trnopolje” – kompleks zgrada u istoimenom selu. (para. 15. Kvočka i ostali, str. 6.), (para. 21-22. Banović, str. 9.), (para. 562. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 182.)

Logor “Trnopolje” funkcionisao je najmanje od 26. maja 1992. do kraja septembra 1992., premda su neki ljudi u njemu ostali i duže. U jednom trenutku je u logoru bilo približno 8.000 zatočenika, a do kraja augusta 1992. je bilo zatočeno do 4.000 ljudi. Zatočenici su bili civili, Bošnjaci i bosanski Hrvati, uključujući žene i djecu. (para. 1322. Mladić, tom II, str. 700.), (para. 1818, 1821. Karadžić, tom II, str. 729., 732.)
Poslije napada bosanskih Srba na Kozarac krajem maja 1992. godine, stanovnici tog mjesta, uglavnom žene i djeca, sa samo nekoliko vojno sposobnih muškaraca, dovedeni su u “Trnopolje”. (para. 620. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 200.)

Srpske snage, odnosno policajci iz Prijedora, 21. augusta 1992. na Korićanskim stijenama, na planini Vlašić, ubile su oko 200 muškaraca (u predmetu “Stanišić i Župljanin” se navodi “između 150 i 200”), kojima je bilo naređeno da izađu iz autobusa i kleknu na ivici provalije. (para.1847. Karadžić, tom II, str. 745.), (para. 460. Brđanin, str. 171.), (para. 494. Krajišnik, str. 187.), (para. 674. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 217.)

Autobusi su prethodno, 21. augusta 1992., preuzeli zatočenike iz logora “Trnopolje”, a pridružila su im se i vozila u koja su se ukrcali ljudi u Tukovima. (para. 215. Stakić, str. 64-65.), (para. 457. Brđanin, str. 170.), (para. 674. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 217.)

Sud BiH

Konvoj od više autobusa, šlepera i kamiona s prikolicom, u kojima se nalazilo preko 1.200 civila bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, u augustu 1992. krenuo je iz Tukova i logora “Trnopolje”, te je prilikom vožnje prema Travniku od civila u više navrata, uz prijetnje, oduziman novac i dragocjenosti. (Damir Ivanković, str. 1-3.), (Gordan Đurić, str. 2-3.), (Ljubiša Četić, str. 3-4.), (para. 176., 464. Saša Zečević i ostali, str. 5-7., 57-58., 120.), (para. 201., 245-248. drugostepena presuda Zoran Babić i ostali, str. 7-9., 51., 61.)

Prilikom zaustavljanja konvoja pored pritoke rijeke Ugar, rječice Ilomske na planini Vlašić, počelo je izdvajanje oko 200 muškaraca od ostalih civila koji su u dva autobusa prevezeni do lokacije Korićanske stijene, gdje su izvedeni iz vozila, sprovedeni do ruba litice i ubijeni. (Damir Ivanković, str. 1-3., 11., 13.), (Gordan Đurić, str. 2-3., 13-14.), (Ljubiša Četić, str. 3-4., 14., 16.), (para. 237., 263., 266., 275., 297-304. Saša Zečević i ostali, str. 5-7., 72., 77., 78., 79., 84-85.), (para. 281., 306., 314., 326. drugostepena presuda Zoran Babić i ostali, str. 7-9., 69., 74., 76., 78-79.)

Na tijela ubijenih i ranjenih su s vrha litice bacane ručne bombe i tom prilikom je ubijeno više od 200 muškaraca (u presudi u predmetu “Babić i ostali” se navodi da je ubijeno najmanje 150 muškaraca), a najmanje 12 ih je preživjelo strijeljanje, dok posmrtni ostaci većine nisu pronađeni. (Damir Ivanković, str. 1-3., 13.), (Gordan Đurić, str. 2-3, 14-15.), (Ljubiša Četić, str. 3-4., 16.), (para. 280., 290-295., 336., 368-369. Saša Zečević i ostali, str. 5-7., 80., 82-83., 94., 101.), (para. 280., 328-335. drugostepena presuda Zoran Babić i ostali, str. 7-9., 68-69., 79-81.)

Nekoliko dana kasnije, bilo je pokušaja da se izvuku i uklone tijela ubijenih, ali nisu bili uspješni zbog nepristupačnog terena na kojem je zločin izvršen. (para. 375. drugostepena presuda Zoran Babić i ostali, str. 89.)