Stadion

MKSJ

Zatočavanja u Bugojnu uslijedila su početkom sukoba između ABiH i HVO-a koji je u ovom gradu izbio u julu 1993. godine. Pošto u Bugojnu nije postojao pravi zatvor, Ratno predsjedništvo Bugojna nekoliko je objekata pretvorilo u zatvore, gdje su slate osobe koje je zarobila Armija BiH. (para. 1158. Hadžihasanović i Kubura, str. 358.)

Odlukom donijetom 24. augusta 1993., Ratno predsjedništvo općine Bugojno odlučilo je da prostore ispod tribina stadiona “Iskre” koristi za pritvaranje civila i vojnih lica. Stadion je, kao zatočenički centar, postojao u periodu od druge polovine augusta 1993. pa do 19. marta 1994. godine. (para. 1696-1697. Hadžihasanović i Kubura, str. 545.)

Između druge polovine augusta 1993. i početka novembra 1993. godine na stadionu “Iskre” je bilo smješteno više od 400 zatočenika, uglavnom su to bili vojnici HVO-a, ali i civili, bosanski Hrvati, te nešto bosanskih Srba, također civila. (para. 1700. Hadžihasanović i Kubura, str. 547.)

Zarobljenici su na stadionu “Iskre” živjeli u atmosferi straha, u oskudici, a višekratno su bili podvrgavani i tjelesnom zlostavljanju, na način da su ih tukli bilo u prostorima stadiona “Iskre”, bilo na ispitivanjima koja su vršena u “BH banci”, van stadiona “Iskre”. (para. 1706., 1715. Hadžihasanović i Kubura, str. 548-549., 551.)

Zatočenički centar koji je najduže ostao u funkciji bio je stadion “Iskre”, odakle su posljednji zatočenici oslobođeni 19. marta 1994. godine. Mnogi od tih zatočenika iz raznih zatočeničkih centara u Bugojnu proveli su u zatočenju i duže vremenske periode, čak i do osam mjeseci. Dana 19. marta 1994. na stadionu “Iskre” bile su zatočene još 292 osobe. (para. 1586. Hadžihasanović i Kubura, str. 512.)

Sud BiH

U skladu s odlukom Ratnog predsjedništva općine Bugojno, 1993. je formiran logor “Stadion NK Iskra”, u kojem je držano zatočeno više od 300 muškaraca hrvatske narodnosti, medu kojima i civili i pripadnici HVO-a koji su se predali pripadnicima Armije RBiH. Logor je bio u funkciji do sredine marta 1994. godine. (Enes Handžić, str. 10-13.), (para. 219-221., 223. drugostepena presuda Nisvet Gasal i ostali, str. 100-101., 102.)

Početkom oktobra 1993. zarobljenici iz SJB-a i Gimnazije prebačeni su u logor “Stadion NK Iskra”. (drugostepena presuda Nisvet Gasal i ostali, str. 4.)

Zatočenici na stadionu su odvođeni na obavljanje prinudnih radova po Bugojnu, uređenje borbenih položaja i kopanje rovova na prvim linijama prema Donjem Vakufu, Gornjem Vakufu / Uskoplju i Kupresu, gdje su korišteni i kao “živi štit”, a tom prilikom su neki od njih poginuli i ranjeni. (Enes Handžić, str. 10-13.), (para. 239-242., 262. drugostepena presuda Nisvet Gasal i ostali, str. 9-10., 106-107., 113.)

Tokom boravka u logoru “Stadion” zatočenici su fizički zlostavljani. (Enes Handžić, str. 10-13.), (para. 274-275. drugostepena presuda Nisvet Gasal i ostali, str. 10-11., 118.)

Zatočenici su premlaćivani odmah po dovođenju na stadion krajem augusta ili početkom septembra 1993., a udarani su po svim dijelovima tijela. (para. 278-295. drugostepena presuda Nisvet Gasal i ostali, str. 120-125.)

Dio zatočenika, njih 16 koji su smatrani ekstremima u Bugojnu, izdvojen je i odveden u prostorije motela na Ravnom Rostovu, nakon čega su ubijeni i tijela nekih od njih do danas nisu pronađena, a preživio je jedan muškarac koji je uspio pobjeći prilikom transporta. (Enes Handžić, str. 10-13.)