Crni vrh

MKSJ

Srpske paravojne i policijske snage napale su Divič, a između 400 i 500 Bošnjaka iz ovog sela, među kojima su bili žene, djeca i starci, natjerano je da uđu u autobuse, koje su odvezli do Crnog vrha i pustili zarobljene da nastave pješice. (para. 365. Krajišnik, str. 137–138.), (para. 1582. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 513.), (para. 1271. Karadžić, tom I, str. 516.), (para 192. Stanišić i Simatović, prvostepena presuda MMKS str. 89.)

Srpske vlasti su 1992. civile pretežno bošnjačke nacionalnosti držale zatočene u najmanje 19 zatočeničkih centara na području Zvornika (između ostalog Dom kulture u Drinjači, Dom kulture u Čelopeku, Tehnička škola u Karakaju, “Gerina klaonica” u Karakaju, fabrike “Standard”, “Alhos” i “Ekonomija” u Karakaju, štab CS-a, Orahovcu, zatvor nedaleko od “Novog izvora”, zatvor u Zvorniku, policijska stanica, škola u Kneževićima, ciglani u Karakaju u ulazu upravne zgrade, preduzeće “Hladnjača”, omladinsko naselje, sportska dvorana, kuća Paše Salihović, osnovna škola u Liplju, motel “Vidikovac”), (para. 367-373. Krajišnik, str. 139-141.), (para 193. Stanišić i Simatović, prvostepena presuda MMKS str. 89-90.)

Viši sud u Beogradu

Tokom juna 1992. godine u Domu kulture u Čelopeku, u uslovima nedostojnim za život ljudi, boravilo je više od 160 civila iz Diviča i gdje su psihički i fizički mučeni, odvođeni bez ikakvog objašnjenja. Nakon rata, jedan broj zatočenika ekshumiran je i identifikovan u masovnoj sekundarnoj grobnici Crni vrh. (Slavković i ostali, str. 3-4., 75., 76.), (Grujić i Popović, str. 4., 84., 90-96.), (Savić i Janković, str. 5-6., 85-86., 99-102.)

U prvoj polovini juna 1992. neki od zatvorenika su pretučeni, svezani žicom i odvedeni iz Doma, od kada im se grubi svaki trag. (Slavković i ostali, str. 4., 76-82.)

Više zatočenika je ubijeno u Domu ili ispred, a njihovi posmrtni ostaci su pronađeni u grobnici Crni vrh. (Slavković i ostali, str. 4-5., 83-92., 104-107.), (Grujić i Popović, str. 10., 229-230.), (Savić i Janković, str. 5-6., 86-90., 104.)

Nekolicini zatočenika naređeno je da očiste Dom i iznesu leševe, nakon čega se više nisu vratili. (Savić i Janković, str. 6., 90-96.)

Neki od zatočenika su teško pretučeni, a neki su preminuli od povreda koje su im nanesene premlaćivanjima u Domu. (Slavković i ostali, str. 5., 98-101., 107-108.)

Zatočene osobe bošnjačke nacionalnosti u Domu kulture u Čelopeku i na Poljoprivrednom dobru Ekonomija su, osim pripadnika vojnih i paravojnih formacija iz Srbije, zlostavljali i lokalni stanovnici. (Slavković i ostali, str. 44., 154-155.)